Ono što moramo da napišemo a tiče se našeg rada i zalaganja, jeste razlika između Kulturno umetničkog Društva i škole folklora.
Poslednjih godina je dosta popularno da igrači koji su naučili korake i igru u nekom Kulturno umetničkom društvu otvaraju svoje škole folklora .
Radili su u nekom KUD-u izvesno vreme i vrlo brzo su naučili kako jedan KUD posluje, funkcioniše, kako treba da se radi i za kratko vreme su napravili formulu koja ce njihovu školu folklora da dovede do velikog Kulturno umetničkog Društva.
Ti igrači se predstavljaju kao vrsni poznavaoci sveta folklora i zaljubeljenici u igru a nadasve veliki profesionalci.
Roditeljima zamažu oči kako je to ustvari Kulturno umetničko društvo a ispred svog naziva dodaju razno razne skraćenice koje nemaju nikakve veze sa folklorom.
Ono što razlikuje Kulturno umetnička Društva i ovakve škole folklora jeste ta što škole folklora se otvore, postoje jednu sezonu i zatvore se.
Tužno je to što ti profesionalci unište dečiju želju za igrom, naprave razočarenje detetu da se ponovo bavi igrom i pesmom, detetu ostane gorak ukus tog folklora. Talente gubimo, baš zbog tih profesionalaca koji ispred svega stavljaju svoj lični interes, profesionalac koji će u brzoj biti “dobar” nekoliko hiljada dinara.
I sad Mi postavljamo pitanje da li kultura ima cenu?
Kulturno umetničko Društvo je institucija kulture, Kulturno umetničko Društvo nije mesto gde se svraća, Kulturno umetničko Društvo je nešto mnogo više od toga.
KUD-ovi su pravljeni da bi se čuvala tradicija, ta tradicija se prenosi sa kolena na koleno, ista ta tradicija datira od davnina.
KUD je nacionalno blago koje je osnvano davno, koje postoji sada i koje će postojati posle svih nas.
KUD “Branko Radičević” postoji i radi 99 godina pored svih teškoća i zelje nekih profesionalaca da ga zatvore .
KUD ” Radičević” je institucija kulture koja ima svoje kodekse, ima svoju misiju i ima svoj cilj.
KUD ” Branko Radičević” nije obična škola folklora.
KUD “Radičević”je u srcu